Razgovori o filmskoj industriji u prvim mjesecima 2024. godine u velikoj mjeri su obilježeni drugim dijelom filma "Dune" u režiji Denisa Villeneuvea. Ova adaptacija klasičnog romana Franka Herberta pripisuje se kao ključni faktor u oživljavanju žanra znanstvene fantastike, kao i općenitog iskustva gledanja blockbustera.
Međutim, najnoviji Villeneuveov film nije samo još jedan u nizu znanstveno-fantastičnih spektakala. Iako "Dune" obiluje poznatim vizualnim elementima znanstvene fantastike – međuzvjezdanim putovanjima, atomskim arsenalima i dalekim planetima naseljenima izvanzemaljskim životnim oblicima – njegova glavna snaga leži u pripovijedanju epske fantazije izvan uobičajenih okvira tog žanra.
Naime, "Dune" je priča o aristokratskom junaku koji, nakon niza religijskih iskušenja, stječe nadnaravne moći koje mu omogućavaju svrgavanje vođe feudalnog carstva. Slično tome, vojvode, baruni i princeze u "Dune" sudjeluju u arkanim tradicijama i ritualiziranim mačevanjima. Villeneuveovi filmovi jasno se ističu kao novi klasici epske fantastične kinematografije.
Epska – ili visoka – fantastika podžanr je koji se odlikuje naglaskom na velikoj narativnoj skali (i u geografskom i u vremenskom smislu), detaljno izrađenim fantastičnim svjetovima i mitskim herojem. Obično neka vrsta "izabranika", ovaj junak kreće na putovanje ispunjeno magijom, čudovištima i drugim stvorenjima.
U filmovima epske fantastike obično postoji jasna suprotstavljenost dobra i zla, pri čemu je sudbina imaginarnog svemira u kojem se priča odvija na kocki.
Opsežni doseg epske fantastične kinematografije također se može prevesti u goleme trajanja prikazivanja, dok spektakularno istaknute imaginarni svjetovi i stvorenja zahtijevaju velike budžete, opsežne produkcijske infrastrukture i naprednu tehnologiju.
Podrijetlo epske fantastične kinematografije U novije vrijeme, oznaka epske fantastike dodjeljuje se filmovima i televizijskim serijama kao što su "Ratovi zvijezda", "Excalibur", "Gospodar prstenova", "Igra prijestolja" i franšiza "Avatar". No, njezini korijeni sežu stoljeće unazad, do 1924. godine, kada je Fritz Langov "Die Nibelungen" premijerno prikazan u berlinskom kazalištu Ufa Palast am Zoo.
"Die Nibelungen", dvostruki filmski spektakl temeljen na srednjovjekovnom njemačkom epskom pjesmu "Nibelungenlied", predstavlja izuzetan poduhvat u kinematografiji. Prvi dio, "Siegfried", i drugi, "Kriemhildina osveta", premijerno su prikazani u razmaku od dva mjeseca, između veljače i travnja 1924. godine. Zajedno, ova dva filma zauzimaju gotovo pet sati projekcijskog vremena i smatraju se značajnim dostignućima u povijesti njemačkog filma.
Unatoč društvenoj i ekonomskoj krizi koja je uslijedila nakon Njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, njemačka filmska industrija 1920-ih godina cvjetala je, dok je publika tražila bijeg od sumorne stvarnosti poslijeratnog razdoblja. Mnogi njemački filmovi iz tog vremena, uključujući "Kabinet dr. Caligarija", "Golema" i "Nosferatu", istraživali su teme identiteta i stvarnosti kroz prizmu fantazije i horora.
Na sličan način, Lang i njegova supruga, scenaristica Thea von Harbou, smatrali su da će fantastična saga o Nibelunzima, koja je popularizirana Wagnerovom opernom adaptacijom u 19. stoljeću, odjeknuti među poraženim narodom Weimarske Njemačke. Adaptacijom jednog od najmoćnijih simbola njemačke kulture, Lang i von Harbou ciljali su na ohrabrivanje nacije i poticanje nacionalnog ponosa.
"Die Nibelungen" počinje s naslovnim posvetom njemačkom narodu. Ubrzo nakon toga upoznajemo Siegfrieda, kovača koji živi u šumi. Nakon što čuje priče o vrlom princezi Kriemhild, sestri kralja Gunthera, odlučuje osvojiti njezino srce.
Siegfried kreće na epsko putovanje tijekom kojeg ubija zmaja i kralja patuljaka, time stječući blago i ogrtač nevidljivosti. Kao uvjet za dopuštenje da se oženi Kriemhildom, pristaje koristiti ogrtač kako bi pomogao Guntheru da trikom osvoji ratničku kraljicu Brunhild.
Dva para se vjenčavaju, ali kada Brunhild otkrije prijevaru, prisiljava Gunthera i njegovog zlog vazala Hagena na zavjeru ubojstva Siegfrieda. U drugom filmu, Kriemhild se zaklinje osvetiti Siegfriedovu smrt ubijanjem Hagena, koji je zaštićen od strane Gunthera.
Kako bi ostvarila svoje planove, Kriemhild se udaje za Etzela, kralja Hunâ, i nagovara ga na napad na Hagena. Film završava brutalnom bitkom tijekom koje su masakrirani Hagen, Kriemhild i sva njena obitelj.
Spektakl dorastao Hollywoodu
Lang je zamišljao "Die Nibelungen" kao produkciju koja bi se po razmjeru i ambicijama mogla mjeriti s Hollywoodom. Stvaranje dva filma bilo je jednako epsko kao i sama priča. Produkcija je trajala više od devet mjeseci i obilovala je složenim specijalnim efektima, inovativnim tehnikama osvjetljenja, raskošnim kostimima i masivnim scenografijama.
Spektakularna scena u kojoj Siegfried ubija 16 metara dugog zmaja isticala se u to doba i smatrala se impresivnim dostignućem filmske lutkarstva. Uspjeh "Die Nibelungen" otvorio je put drugoj velikoj njemačkoj produkciji, "Metropolisu" iz 1927., koji će postati najpoznatije djelo Langa i von Harbou.
Inovativna upotreba filmske tehnologije i specijalnih efekata, ključna za uspjeh "Die Nibelungen", ostaje bitna značajka suvremene kinematografije epske fantastike. U 21. stoljeću, tehnička dostignuća filmova epske fantastike kao što su "Gospodar prstenova", "Avatar" i "Dune" i dalje su u središtu njihovog marketinga.
Međutim, sličnosti između "Die Nibelungen" i suvremenih epskih fantastika ne ograničavaju se samo na narativne, estetske i tehnološke dimenzije.
Iako je Lang imao antifašistička uvjerenja i napustio Njemačku ubrzo nakon uspona Hitlera, "Die Nibelungen" sistematski je korišten kao propagandno sredstvo od strane Trećeg Reicha, koji je divio filmovom slavljenju nacionalističkih osjećaja i herojskog Übermenscha.
Asocijacija filma s nacističkim režimom ostala je ideološka mrlja na kinematografiji epske fantastike, koju su kritičari često brzo isticali. U 1980-ima, "Excalibur" je napadan zbog navodnog promicanja fašističke estetike, dok je jedna od ranih recenzija "Družine prstena" navela:
Ne možete se oteti dojmu da bi Hitler obožavao ovaj film – s njegovim odvratnim Untermenschima, hobitima i arijevskim ljepotama.
Slično tome, "Dune" je kritiziran zbog "bijelog spasitelja" narativnih tropa i slavljenja mesijanskog, autokratskog lika.
Je li bijeg epske fantastike u arhaične svjetove intrinzično konzervativan? Možda. Ili je možda na gledateljima da uzmu ono što žele iz ovih fantastičnih avantura. Kako je J.R.R. Tolkien rekao o funkciji fantazije:
Autoritarni nas sve drže u zatvoru. Ako cijenimo slobodu uma i duše, ako smo pristaše slobode, onda je naša jasna dužnost pobjeći.
Ako je to slučaj, hvala Bogu za filmove epske fantastike i njihovu sposobnost da nam pomognu u tom bijegu.
Original:
Alfio Leotta
Izvanredni profesor, Škola engleskog jezika, filma, kazališta, medija i komunikacije te povijesti umjetnosti, Te Herenga Waka — Sveučilište Victoria u Wellingtonu
Napomena za naše čitatelje:
Portal Karlobag.eu pruža informacije o dnevnim događanjima i temama bitnim za našu zajednicu. Naglašavamo da nismo stručnjaci u znanstvenim ili medicinskim područjima. Sve objavljene informacije služe isključivo za informativne svrhe.
Molimo vas da informacije s našeg portala ne smatrate potpuno točnima i uvijek se savjetujte s vlastitim liječnikom ili stručnom osobom prije donošenja odluka temeljenih na tim informacijama.
Naš tim se trudi pružiti vam ažurne i relevantne informacije, a sve sadržaje objavljujemo s velikom predanošću.
Pozivamo vas da podijelite svoje priče iz Karlobaga s nama!
Vaše iskustvo i priče o ovom prekrasnom mjestu su dragocjene i željeli bismo ih čuti.
Slobodno nam ih šaljite na adresu karlobag@karlobag.eu.
Vaše priče će doprinijeti bogatoj kulturnoj baštini našeg Karlobaga.
Hvala vam što ćete s nama podijeliti svoje uspomene!