Obiteljski život
Kako su dani prolazili, naš se novi život u Karlobagu postupno oblikovao u nešto divno i autentično. Ivan i ja smo uspostavili ritam koji je odražavao naše želje, potrebe i snove. Jutra su počinjala mirisom kave koja se širila iz kuhinje dok bi prvi zraci sunca ulazili kroz prozor, osvjetljavajući fotografije naših obitelji i prijatelja koje smo ponosno postavili na zidove našeg doma.
Često smo razgovarali o tome kako će naš život izgledati kad jednog dana imamo djecu, kako ćemo ih odgajati, koje vrijednosti želimo prenijeti na njih. Te su razgovore pratile šetnje uz obalu, gdje smo, držeći se za ruke, promatrali djecu kako se igraju na kamenu, slušajući njihov smijeh koji se miješao s šumom valova.

Ivan je bio nevjerojatno podržavajuć i pažljiv, uvijek spreman slušati moje nade i strahove vezane za majčinstvo i obiteljski život. Njegova postojanost i ljubav bili su mi stalni izvor snage.

S vremenom, Karlobag nam nije bio samo mjesto života, već pravi dom, pun ljubavi i topline.
Naši susjedi su nas toplo prihvatili, a neki od njih postali su poput obitelji. Naučila sam puno o lokalnim običajima i tradicijama, a Ivan mi je bio najbolji učitelj. Bilo je to vrijeme kada sam osjećala da stvaramo nešto trajno, nešto što će preći generacijske granice.

Ivanova obitelj, koja je bila veoma prisutna u našem životu, dala je dodatnu dimenziju našoj svakodnevici. Nedjeljni ručkovi s njima postali su naša tradicija, trenuci kada smo se okupljali, razmjenjivali priče i planirali budućnost.

S vremenom, kako se naša veza produbljivala, tako je rasla i naša želja za proširenjem obitelji. Kada sam napokon saznala da sam trudna, emocije su me preplavile. Ivanova reakcija, mješavina uzbuđenja i divljenja, bila je trenutak koji nikada neću zaboraviti. Pripreme za dolazak našeg prvog djeteta donijele su novu razinu radosti i izazova u naš život.
Prostorije našeg doma polako su se transformirale kako bismo stvorili toplu i sigurnu okolinu za našu bebu. Naši razgovori sada su bili ispunjeni planovima za budućnost, ne samo naše, već i budućnost našeg djeteta. I tako, dok smo se pripremali za novu ulogu roditelja, osjećala sam se blagoslovljeno što sam dio ovog zajedništva, što sam dio Karlobaga, i što sam dio Ivanovog života.
Naš obiteljski život bio je tek u svom početku, ali već sam znala da će biti ispunjen ljubavlju, smijehom i beskrajnim mogućnostima koje su pred nama.

Doprinos zajednici
Postajanje dijelom Karlobaga nije značilo samo uživanje u njegovoj ljepoti i miru nego i aktivno sudjelovanje u zajednici. S vremenom sam, zahvaljujući Ivanovim vezama i vlastitom entuzijazmu, počela doprinositi lokalnom životu.
Naša vrata su bila otvorena prijateljima i susjedima, a naš dom je postao mjesto okupljanja i razmjene ideja.
Radila sam s lokalnim skupinama na organiziranju kulturnih događanja koja su oživljavala naš grad, posebice tijekom ljetnih mjeseci kada je Karlobag posjećivalo mnogo turista. Bilo mi je važno pokazati svu ljepotu i bogatstvo naše kulture, pa sam se zalagala za izložbe, koncerte i radionice koje su povezivale nas stanovnike s gostima grada. Ubrzo sam postala poznata po svojim naporima i predanosti, a Ivan je bio moj najveći ohrabritelj i podrška. On je već bio dobro poznat i cijenjen u gradu, ali sada smo zajedno postajali simbol zajedništva i predanosti lokalnoj zajednici. Uz to, pridonosili smo i ekonomskom razvoju Karlobaga. Ivan je, koristeći svoje poslovne veze, pokrenuo nekoliko malih projekata koji su pomogli u stvaranju novih radnih mjesta. Ja sam, s druge strane, koristila svoje obrazovanje i stručnost kako bih savjetovala mlade ljude u njihovim karijernim ambicijama, posebice one koji su pokazivali interes za ostanak i rad u našem gradu. Uz to, bila sam i dio inicijativa usmjerenih na očuvanje okoliša, uvjerena da moramo čuvati prirodne ljepote koje nas okružuju za buduće generacije.

Ivan i ja smo također redovito volontirali, organizirajući razne aktivnosti za djecu, što nam je dalo priliku da se još više povežemo s mlađim stanovnicima i da istinski razumijemo potrebe naše zajednice.

Sve ove aktivnosti pomogle su nam da osnažimo osjećaj pripadnosti i da još više cijenimo život koji smo izabrali. No, doprinos zajednici nije bio samo kroz vidljive aktivnosti. Ponekad je to bilo jednostavno slušanje i razumijevanje, pružanje ruke kada je to bilo potrebno, ili dijeljenje iskrenog osmijeha sa susjedom. Saznala sam da su te male geste često nosile najviše značenja i imale najveći utjecaj.

Dok sam tako postajala sve više uključena u život zajednice, osjećala sam kako raste i moja odgovornost. Postala sam svjesna da svaki pojedinac ima moć utjecati na svoju okolinu, i da svaki doprinos, bez obzira koliko bio malen, ima svoju težinu.
To je bio osjećaj koji je donosio i zadovoljstvo i skromnost. Znala sam da dok Ivan i ja gradimo svoju obitelj, istovremeno gradimo i zajednicu u kojoj će naša djeca rasti i razvijati se.

Pogled unatrag
Gledajući unatrag na godine provedene u Karlobagu, mogu reći da je svaki trenutak bio vrijedan.
Od prvog dana kada sam stigla kao šesnaestogodišnjakinja, pa sve do sada, život mi je ovdje oblikovao mnogo više od pukih uspomena. Postao je dio mene, ukorijenjen u svakom koraku koji sam napravila, u svakoj riječi koju sam izgovorila, u svakom pogledu koji sam podijelila s Ivanom.
Naše iskustvo u ovom gradu nije bilo samo o rastućoj ljubavi između dvoje ljudi, već i o rastućoj ljubavi prema mjestu koje smo zvali domom.
Naša djeca su rasla u Karlobagu, igrajući se na istim stijenama uz more gdje smo Ivan i ja provodili naše prve zajedničke dane. Učili su plivati u istom plavetnilu koje je mene očaralo prije toliko godina. Učili su o povijesti, kulturi i tradicijama koje čine ovaj grad onim što jest.

Bilo je izazova, naravno. Bilo je dana kada su nevrijeme i oluje doslovno i figurativno testirali snagu naših prozora i naše odlučnosti. Ali kao što to obično biva, nakon oluje dolazi mir. I svaki put kada bi se more smirilo, a sunce počelo probijati kroz oblake, bilo je to kao novo rođenje, podsjetnik na stalni ciklus života i obnove.

Gledajući unatrag, vidim kako su naša lica promijenila izraz - od nesigurnih osmijeha mladih ljubavnika do zadovoljnih osmijeha partnera koji su dijelili život pun izazova i radosti. Svaki kutak ovog grada odražava dio naše priče, od kafića gdje smo prvi put razmijenili riječi, do škole gdje su naša djeca stekla prijatelje.
Svaki zalazak sunca koji smo gledali, svaka bura koju smo preživjeli, svaki uspon i pad - sve je to utkano u tkaninu našeg zajedničkog postojanja.

I dok sada sjedim na balkonu, gledajući kako se more blista pod poslijepodnevnim suncem, osjećam se neizmjerno zahvalno. Zahvalna sam za Ivanovu ljubav, za djecu koja su nam uljepšala život, za prijatelje i obitelj koji su nas podržavali, za svaku priliku koja nam je dana da doprinesemo Karlobagu. A iznad svega, zahvalna sam ovom gradu koji me je prihvatio, koji me je naučio vrijednosti zajedništva, ljubavi i ustrajnosti.

Pogled unatrag nije samo pogled na prošlost, već i na sve ono što nas čeka. Jer, kao što Karlobag ostaje, tako i naše priče nastavljaju živjeti, prenositi se i obogaćivati ovu prekrasnu zajednicu kojoj pripadamo.