Rastanak s morem
Kako su dani prolazili, osjećaj neizbježnog rastanka postajao je sve teži. Posljednji dan u Karlobagu osjećala sam kao posljednji dan jednog poglavlja mog života koji se zatvara. Odlučila sam provesti taj dan na obali, pored mora koje mi je pružilo mnogo sretnih trenutaka.
Ivan i ja smo šetali, ruke su nam bile stisnute jedna oko druge kao da se bojimo da će nas sudbina razdvojiti čim se otpustimo.

"Ovo nije kraj, Ana. Ovo je samo privremeni rastanak," rekao mi je Ivan, gledajući me duboko u oči. Njegove riječi su bile utješne, ali realnost rastanka bila je tu i nije se mogla zanemariti. Pogledala sam prema moru, prema horizontu gdje se spajalo nebo, Pag i more. "Znaš, uvijek sam osjećala neku posebnu povezanost s morem. Oduvijek. Ali ovo ljeto, ovdje u Karlobagu, ta je povezanost postala još dublja. Kao da je more dio mene, kao da smo povezani nekom nevidljivom niti," rekla sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. "I ja osjećam isto, Ana. More je za nas više od prirodnog fenomena ili mjesta za odmor. To je kao ogledalo naše duše, odraz svega što smo proživjeli zajedno ovog ljeta", odgovorio je Ivan. "I zato je rastanak s morem kao rastanak s dijelom sebe," dodao je.
Oboje smo znali da je to istina. Odlučili smo se na trenutak odvojiti od ostatka svijeta i sjesti na jednu stijenu pored mora. Gledali smo zalazak sunca, taj predivni trenutak kada dan prelazi u noć, a sve boje se stapaju u jednu harmoničnu simfoniju. To je bio naš način da se oprostimo od Karlobaga, od mora, od svega što je to ljeto značilo za nas.

Kada je sunce potpuno nestalo iza horizonta, okrenula sam se prema Ivanu. "Obećaj mi da ćemo se vratiti. Obećaj mi da je ovo samo povratak kući, a ne kraj," rekla sam, borba s emocijama bila je sve teža. "Obećavam, Ana. Ovo je samo doviđenja, a ne zbogom," rekao je Ivan, stiskajući me čvrsto. I u tom trenutku, znala sam da bez obzira na fizičku udaljenost koja će nas razdvojiti, duh Karlobaga, duh mora i ljubav koju smo pronašli ovdje ostaje zauvijek u našim srcima.

Dok sam se uspinjala na autobus, srce mi je bilo teško, ali i ispunjeno zahvalnošću. Ivan mi je mahao sve dok nisam nestala iz njegova vidokruga. I dok je Karlobag postajao sve manji i manji na horizontu, osjećala sam da ostavljam dio sebe tamo, ali da također nosim dio Karlobaga, dio Ivana i dio tog predivnog mora sa sobom, gdje god da krenem.

Pisma iz Karlobaga
Nakon povratka kući, svakodnevica me brzo preplavila. Ali uspomene na Karlobag i na Ivana ostale su urezane u mom srcu.
Nismo se mogli vidjeti često zbog udaljenosti i obaveza, ali odlučili smo održavati vezu pismima.

Danas u dobu digitalne tehnologije, pisanje pisama možda zvuči zastarjelo, ali za nas je to imalo posebnu vrijednost. Svako pismo koje bi stiglo od Ivana bio je kao mali bljesak toga predivnog ljeta. Njegova pisma nisu bila obična pisma; bila su kao male kapsule vremena koje su čuvale uspomene, emocije i čak mirise i zvukove Karlobaga.

Pisao mi je o svakodnevnim događanjima, o tome kako more izgleda u različitim godišnjim dobima, kako lokalni ljudi provode svoje dane. Ali ono što je bilo najposebnije u njegovim pismima bila je ljubav koja se osjećala u svakoj rečenici, u svakoj riječi.
I ja sam mu pisala. Pisala sam o svojim danima, o stvarima koje mi nedostaju, o tome kako se osjećam kada zatvorim oči i zamislim da sam ponovno tamo, na obali, sa njim.

Naše pisma postale su most koji je povezivao naše svjetove, most preko kojeg smo prenosili svoje misli, osjećaje i snove. I svaki put kad bi otvorila novu omotnicu, srce bi mi brže kucalo od uzbuđenja i sreće. Bila je to sreća koju samo prava ljubav može donijeti, sreća koja dolazi iz dubine duše. U tim pismima bilo je nečeg magičnog, nečeg što je prelazilo granice vremena i prostora. Kroz njih, Ivan je bio sa mnom, iako fizički nije bio prisutan. Kroz njih, Karlobag je bio sa mnom, sa svim svojim ljepotama i čarima. I svaki put kad bih pročitala njegova pisma, osjećala sam se kao da sam tamo, kao da mogu osjetiti sol na svojoj koži i vjetar u svojoj kosi. Ta pisma nisu samo bila veza između nas; bila su i podsjetnik na snagu i ljepotu ljubavi koja može premostiti sve prepreke, pa čak i fizičku udaljenost. I tako, kroz ta dragocjena pisma, naša veza nije samo opstala; ona je postala još jača, postala je neuništiva.

San o povratku
Nakon što su prošli mjeseci od mog povratka, život je nastavio svoj uobičajeni tok. No, Karlobag i Ivan nikada nisu napustili moje misli.

Često bih zaspala s mislima o tom čarobnom mjestu, i gotovo svaku noć sanjala sam o povratku. U mojim snovima, uvijek bih se našla na istom mjestu: na obali mora, s pogledom na otok Pag u daljini. Osjećala sam miris soli i čula zvuk valova koji se lome o stijene. U tim snovima, Ivan bi uvijek bio tamo, dočekujući me s osmijehom koji mi je govorio da je sve u redu, da sam napokon stigla gdje pripadam.

Sanjala sam o šetnjama koje smo zajedno imali, o razgovorima, o smijehu i suzama koje smo dijelili. U tim snovima, sve je bilo tako stvarno da bih se često probudila s osjećajem da mogu još uvijek osjetiti njegov zagrljaj, da mogu još uvijek čuti zvuk njegova smijeha. Ti su snovi postali moj način da ostanem povezana s Karlobagom, s Ivanom, s dijelom sebe kojeg sam ostavila tamo. I svaki put kad bih se probudila, osjećala sam mješavinu sreće i tuge; sreće što sam bar u snovima mogla biti tamo gdje želim, i tuge što se još uvijek nisam mogla vratiti. Ali ti su snovi također bili i izvor nade. Nada da ću se jednog dana vratiti, nada da će ti snovi postati stvarnost. Ta nada je bila kao svjetionik koji me vodio kroz tamne dane, podsjećajući me da bez obzira na sve prepreke i izazove, ljubav i sjećanja koja smo stvorili u Karlobagu su jači od svega.

I tako, dok su dani prolazili, dok su se godišnja doba mijenjala, ti su snovi i nada koju su donosili postali moj vodič, moj kompas koji mi je govorio da bez obzira na sve, moram nastaviti dalje. Moram nastaviti dalje jer znam da me negdje tamo, preko horizonta, preko valova i morskih dubina, čeka Ivan, čeka Karlobag, čeka moj drugi dom. S tom mišlju, s tom nadom, svaki novi dan bio je korak bliže povratku, korak bliže ostvarenju sna koji mi je govorio da ljubav, bez obzira na sve, uvijek nađe put.

Ali što je najvažnije, ti snovi nisu bili samo fantazije. Bili su podsjetnik da je život pun mogućnosti, da čak i kad se čini da je sve izgubljeno, uvijek postoji put koji vodi prema sreći.

Svaki put kad sam čitala Ivanova pisma, ti snovi postajali su sve realniji, kao da su ti komadi papira bili katalizatori koji su moje snove pretvarali u stvarnost. I svako jutro kad bih se probudila, prvo što bih učinila bilo je da uzmem olovku i papir i zapišem svoje snove, kao da je zapisivanje tih dragocjenih trenutaka način da ih očuvam, da ih učinim stvarnim. I svaki put kad bih to učinila, osjetila sam neopisivu radost i optimizam, jer sam znala da čak i ako su ti snovi samo snovi, oni su bili dokaz da je ljubav koju sam osjetila u Karlobagu, ljubav koju sam pronašla u Ivanu, bila stvarna i da će jednog dana, na ovaj ili onaj način, ta ljubav pronaći put do stvarnosti, pronaći put natrag do Karlobaga, do Ivana, do mene.