Jednog vrućeg dana, veliki autobus s klimatizacijom zaustavio se ispred škole. Turisti, većinom iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, silaze, pri ruci imaju fotoaparate. Neki od njih donijeli su poklone: pakete olovaka i kemijskih olovaka. Poklone su podijelili djeci, koja su spontano započela pjevati i plesati.

Ovakvi prizori nisu rijetkost u školama diljem svijeta. Radi se o fenomenu poznatom kao turizam u školama, sličnom turizmu u sirotištima i takozvanom "slum" turizmu, gdje turisti posjećuju sirotišta ili "slumove" u siromašnim zemljama kako bi se iz prve ruke uvjerili u siromaštvo i patnju. Ovakve vrste turizma nose brojne etičke probleme, uključujući fotografiranje djece i odraslih bez njihovog pristanka, upadanje u privatni život ljudi, svakodnevno prekidanje rutine djece i pitanja zaštite djece.

Turisti obično posjećuju školu između dva i tri sata. Tijekom posjeta često ulaze u učionice, fotografiraju djecu i ponekad gledaju kulturne priredbe poput pjevanja i plesa. Ovi izleti obično su dio dogovora s turističkom agencijom, ali postoje u različitim oblicima diljem svijeta. Na primjer, posjet školi često je dio rasporeda ture po južnoj Africi ili se odvija u kombinaciji s turizmom divljih životinja.

U Zimbabveu škole imaju dogovore s turističkim agencijama koje omogućavaju financiranje infrastrukture i sponzorstvo učenika. Na primjer, u Matabelelandu Sjeveru, blizu Mosi-oa-Tunya (Viktorijinih slapova) i Nacionalnog parka Hwange, 19 od 20 tvrtki koje su istraživači intervjuirali 2012. godine pružilo je neku vrstu potpore, sponzorstva ili infrastrukture školama u susjednim područjima. Ova partnerstva često uključuju razmjenu filantropskih sredstava za pristup njihovim školama. Slični fenomeni zabilježeni su i u Fidžiju, Zambiji, Keniji, Etiopiji i Mozambiku.

Ekonomski problemi Zimbabvea, uključujući tešku hiperinflaciju, dobro su dokumentirani. Škole su slabo opremljene, a u državnim školama učitelji često nisu plaćeni ili zarađuju ispod granice siromaštva.

Rođena sam u Zimbabveu, a danas sam australska državljanka i obrazovana profesorica srednje škole. Tijekom 2015. godine, surađivala sam sa školom u Zimbabveu kao dio svojeg sveučilišnog studija i osobno svjedočila ovom turizmu. U 2019. godini, kao dio svojeg doktorskog istraživanja, provela sam jedan semestar u školi u Matabelelandu Sjeveru. Te je godine škola primila 129 posjeta turističkih grupa.

Tijekom boravka tamo razgovarala sam s učiteljima, radnicima u turizmu i osobljem nevladinih organizacija. Također sam zamolila učenike da nacrtaju slike svojih iskustava s turizmom.

U nedavno objavljenom članku doprinosim sve većem području istraživanja o tome kako škole financirane turizmom funkcioniraju. Kritički se osvrćem na način na koji se slika „Afrike“ reproducira za pogled turista i na činjenicu da slike koje turisti dijele nakon posjeta dodatno utvrđuju štetne stereotipe o afričkom kontinentu kao mjestu isključivo ekstremnog siromaštva i potrebitosti. Škole financirane turizmom postaju ogledalo turističke industrije.

Istraživanje je identificiralo vrste slika koje se koriste u marketingu turizma i koje prikazuju statičnu i klišeiziranu sliku „Afrike“. To uključuje pejzaže ispunjene životinjama, ekstremno siromaštvo, bijele žene i muškarce odjevene za safari i slike Maasai muškaraca koji čuvaju stoku. Smiješna, sretna djeca još su jedan dio te slike.

Radnici u turizmu s kojima sam razgovarala pokušali su spriječiti nastavak širenja ovih slika predstavljajući suprotne priče o tome kako žive Zimbabvejci. Međutim, nisu uvijek bili uspješni. To je djelomično zbog strukturirane prirode masovnih turističkih inicijativa: turistima se prodaje itinerar koji se mora slijediti. Budući da su posjeti školama dio širih tura po južnoj Africi, škole i radnici u turizmu osjećali su potrebu pridržavati se određene slike - a to je uključivalo interakcije sa sretnom djecom. Kada učitelji i škole osjećaju potrebu pridržavati se određene slike, njihove su akcije i izbori ograničeni. Škola s kojom sam surađivala imala je različite dogovore s tri turističke tvrtke. Jedna je donirala 200 američkih dolara u gotovini pri svakom posjetu. Druga je obećala izgradnju jednog učioničkog bloka. Treća tvrtka zapravo je osnovala školu, osiguravajući plaće učiteljima i značajan razvoj infrastrukture. Neki turisti donirali su i veće infrastrukturne objekte, poput materijala za bušotinu i električnih priključaka na glavnu mrežu.

Nalazi istraživanja ukazuju na to da posjeti školi remete učenike i osoblje. Predstavljaju odstupanje od uobičajenih rutina škole. Jedan učitelj je rekao:

Ponekad se dogodi da budete pozvani neočekivano, možda niste ni znali da dolaze posjetitelji i oni jednostavno žele ući u to određeno vrijeme... Tada ste pozvani da napustite nastavu, a vrijeme ne čeka nikoga. Odlazi i ta nastava je prekinuta. Zbog toga više nećete moći prijeći na sljedeći predmet. Budući da ste već započeli s prethodnom lekcijom, nećete je ostaviti nedovršenu; morate je završiti, pa se sada narušava i sljedeći predmet.

Škola iz moje studije našla je teško uskladiti percepirane potrebe turista i potrebe institucije. Kako je rekao jedan od vođa škole:

Moramo to gledati u smislu da, da, oduzima vrijeme: vjerojatno se od djece traži nešto što obično ne bi radili pri susretu s nekim. Ali morate gledati s gostujuće strane i također razmišljati, ti ljudi nam pomažu. Potencijalni pomagači, neki već pomažu, što (turisti) odnose sa sobom?

Djeca su bila vrlo svjesna potrebe da ugode turistima, koje su vidjela kao ispunjenje određene potrebe. Tawanda, desetogodišnjak, rekao je:

Radije bih došao u školu u kojoj ima posjetitelja jer će nam pomagati. Kada nema knjiga, oni će plaćati, davati nam novac i mi kupujemo knjige.

Nastavnici su bili zabrinuti da će neke grupe donirati manje ako ne mogu interagirati s djecom.

Što bi trebalo učiniti
Idealno, posjeti školama uopće ne bi trebali postojati. Međutim, zbog ekonomske nestabilnosti Zimbabvea, škole postaju sve iznalažljivije u traženju dodatnih izvora financiranja. Iako nisu savršeno rješenje, filantropska partnerstva moraju postojati.

Moje istraživanje ne sugerira da ljudi u potpunosti trebaju izbjegavati posjet Zimbabveu, niti želim sugerirati da je filantropsko financiranje škola nužno loše. Umjesto toga, važno je tražiti turistička iskustva koja ne homogeniziraju kulturu i kulturna iskustva. Turisti bi također trebali razmotriti itinerar bilo kojih tura koje rezerviraju i težiti izbjegavanju tvrtki koje nude posjete školama.