U Argentini, gdje je govedina više od obične hrane – simbol nacionalnog identiteta, pokrenuto je vladino partnerstvo koje dodjeljuje certifikate za stočarstvo s neutralnim ugljičnim otiskom. Ovo predstavlja značajan korak koji zaslužuje pozornost, ali ključno je pravilno provesti postupak certifikacije.

Sektor stočarstva igra ključnu ulogu u klimatskim promjenama, sudjelujući s otprilike 12% u globalnim emisijama stakleničkih plinova. Od toga, dvije trećine godišnjih emisija stakleničkih plinova iz poljoprivrede dolazi upravo od stočarstva, s time da je uzgoj goveda za proizvodnju mesa aktivnost s najvećim intenzitetom emisija. Iako bi prelazak na biljnu prehranu i alternativne proteine mogao pomoći u smanjenju emisija, potrošnja mesa raste s rastom populacije i sve većim prosperitetom.

Postoje načini na koje proizvođači stoke mogu smanjiti te emisije. Međutim, osim društvenog pritiska, farmerima nedostaju dodatni poticaji za takve postupke. Ako koraci u smanjenju emisija ne dovode do povećanja produktivnosti, obično postaju troškovi bez neposredne koristi.

Uz formalnu certifikaciju, poljoprivrednici mogu postići višu cijenu svojih proizvoda, što se već pokazalo s proizvodima certificiranim kao organski ili poštena trgovina. Ako bi se stoka mogla uzgajati na načine koji proizvode manje emisija i ako bi takav način uzgoja bio certificiran kao klimatski prihvatljiv, više cijene koje bi mogli ostvariti mogli bi proizvođačima pružiti poticaj za ulaganje u smanjenje emisija njihovih stada.

Prilikom certifikacije u Argentini koristi se silvopastoralni sustav koji kombinira uzgoj stabala s pašarenjem ili proizvodnjom trava ili žitarica za stočnu hranu. Stoka se uzgaja u šumama isprepletenim s prirodnim travnjacima i uzgajanim pašnjacima. Upravljanje pašnjacima i ispašom obnavlja hranjive tvari i organsku tvar u tlu.

Metode regeneracije tla i stabla pohranjuju ugljik, što dovodi do tvrdnje da je stoka, unatoč proizvedenim stakleničkim plinovima, ugljično neutralna.

Certifikacija, koja je odobrena početkom 2024. godine, rezultat je suradnje između Argentinskog nacionalnog instituta za poljoprivrednu tehnologiju i Nacionalnog instituta za industrijsku tehnologiju te argentinskog privatnog sektora, uz certifikaciju Međunarodnog sustava deklaracija o proizvodima za okoliš, koji predstavlja jedan od prvih i najdugovječnijih sustava treće strane za verifikaciju ekoloških tvrdnji.

Silvopastoralni sustav možda je teško replicirati drugdje, ali predstavlja samo jedan od načina smanjenja emisija stoke. Kao agrarni i resursni ekonomist te izvršni direktor Komisije za inovacije u borbi protiv klimatskih promjena, sigurnosti hrane i poljoprivrede, na čelu s nobelovcem Michaelom Kremerom, želim predstaviti neke druge inovacije koje bi mogle dovesti do certifikacija stoke koje smanjuju emisije:

Dodaci prehrani Inovativni dodaci prehrani, poput crvene morske trave, mogli bi smanjiti emisije metana stoke za 26% do 98%, ovisno o vrsti dodatka i načinu primjene.
Metan je snažan staklenički plin s mnogo puta većim potencijalom zagrijavanja od ugljikova dioksida. Oko 12% ukupnog energetskog unosa preživača otpada na probavne procese koji generiraju metan, koji krave ispuste u zrak. Stoga bi smanjenje emisija metana putem dodataka prehrani moglo također povećati produktivnost uz održavanje kvalitete mlijeka. Ako goveda mogu sačuvati energiju u probavnom procesu, mogu je preusmjeriti na rast i proizvodnju mlijeka.

Startup tvrtke poput Blue Ocean Barns i FutureFeed počele su proizvoditi dodatke prehrani za smanjenje metana. Međutim, proizvodi poput ovih još uvijek se ne koriste široko, uglavnom zato što proizvođači goveda nemaju poticaj za ulaganje u promjenu svojih praksi.

Genetsko uređivanje Trenutno se provode istraživanja o genetskom uređivanju – namjernoj promjeni genetskog koda živog organizma – koja bi mogla promijeniti mikrobe koji proizvode metan u mikrobiomima crijeva stoke. To bi moglo znatno smanjiti emisije stoke.
Ova vrsta inovacije mogla bi koristiti farmerima koji svoju stoku puštaju na ispašu umjesto da im pružaju hranu. Za razliku od dodataka poput morske trave, genetsko uređivanje namijenjeno je kao dugoročno rješenje, što bi ga s vremenom činilo isplativijim. Međutim, kao i kod dodataka prehrani, trenutno postoji ograničen poticaj za uzgajivače i proizvođače da razmotre ovaj pravac.

Napredne prakse upravljanja farmama Napredne prakse upravljanja farmama, poput poboljšanog softvera za hranjenje, također bi mogle pomoći u smanjenju intenziteta emisija metana. Ove prakse su obično pristupačnije od ostalih opcija.
Na primjer, proizvodnja mlijeka u subsaharskoj Africi puno je intenzivnija po pitanju emisija po galonu mlijeka u usporedbi s proizvodnjom u Sjevernoj Americi ili Europi, a produktivnost krava u regiji iznosi samo 5%-7%. Razlog tome su brojna ograničenja u upravljanju u kontekstu niskih dohodaka.

Postojeće tehnologije za upravljanje životinjama mogu se prilagoditi kako bi se povećala proizvodna učinkovitost i smanjile ukupne emisije. Metode koje omogućuju bolju prehranu i brigu o stoci, ograničavajući prekomjernu proizvodnju metana, već su široko rasprostranjene u zemljama s visokim dohotkom. Ove metode mogle bi se prilagoditi i za proizvođače u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, uz podršku i prave poticaje.

Certifikacija kao put naprijed Certifikacija može pružiti poticaj proizvođačima stoke da koriste ove metode, ali sustavi certificiranja moraju biti pažljivo osmišljeni.

Tvrdnje poput onih u Argentini trebale bi biti pouzdano verificirane kako bi se osigurala vjerodostojnost certifikata. Argentina je poduzela važan korak uključivanjem dokazanog sustava verifikacije treće strane, nadilazeći slične nacionalne programe "klimatski prijateljskog" karaktera pokrenute u Australiji i Sjedinjenim Državama.

Organizacije koje verificiraju certifikate trebale bi imati ulogu u uspostavljanju pravila, ali također i vlade. Na primjer, dodaci prehrani sami po sebi vjerojatno neće dosegnuti status "ugljično neutralnog", ali se istražuje mogućnost da manja smanjenja mogu biti dovoljna da stoka bude certificirana kao "klimatski prijateljska" i donese višu cijenu proizvođačima.

Na kraju, certifikacija će funkcionirati samo ako su potrošači voljni platiti višu cijenu za ugljično neutralno, ili čak samo klimatski prijateljsko, meso i mliječne proizvode.

Viša plaćanja mogu doći izravno od potrošača koji kupuju certificirane proizvode ili putem vladinih propisa koji zahtijevaju certificiranje svih mesnih i mliječnih proizvoda. Na primjer, u okviru svoje Strategije od polja do stola, Europska komisija potiče prehrambene sustave koji mogu ublažiti klimatske promjene. Ako bi komisija prihvaćala samo mesne i mliječne proizvode certificirane kao klimatski prijateljske, to bi stvorilo poticaj za težnju certifikaciji kako bi se ušlo na veliko europsko tržište.

Neki ekološki pokreti su se požalili da certifikacija klime za govedinu i povezani ugljični krediti rezultiraju zelenim pranjem, omogućavajući kompanijama i industriji da poboljšaju svoj ugled dok nastavljaju emitirati stakleničke plinove. No, certifikacija također može potaknuti proizvođače stoke na poduzimanje koraka koje inače ne bi poduzeli kako bi smanjili ukupne emisije za bolji planet.

Takav pristup može usmjeriti industriju stočarstva prema održivijim praksama, postavljajući temelje za smanjenje utjecaja proizvodnje mesa na okoliš. Iako izazovi postoje, jasno je da je put prema smanjenju emisija u stočarstvu višeslojan i uključuje kombinaciju tehnoloških inovacija, promjene upravljanja i tržišnih mehanizama koji potiču održive prakse.

Potrebno je stvoriti ravnotežu između ekonomskih interesa proizvođača i ekološke održivosti, pri čemu se certifikacija može pokazati kao ključni faktor u ostvarivanju tog cilja. S obzirom na sve veću svijest potrošača o klimatskim promjenama i njihovu želju za etičkom potrošnjom, tržište za certificirane klimatski prihvatljive proizvode moglo bi doživjeti značajan rast. Osim toga, regulativa koja podupire ove inicijative može dodatno potaknuti industriju na usvajanje boljih praksi.

Ključ uspjeha leži u transparentnosti i pouzdanosti certifikacijskih procesa, kao i u sposobnosti da se potrošačima jasno komunicira vrijednost i značaj kupnje proizvoda koji doprinose očuvanju okoliša. U konačnici, angažman svih dionika – od poljoprivrednika i proizvođača do potrošača i regulatornih tijela – bit će presudan za transformaciju sektora stočarstva u pravcu veće održivosti i manjeg utjecaja na klimatske promjene.