Sportaši iz cijelog svijeta pripremaju se za Olimpijske igre koje će se ove godine održati u Parizu. Iako se igre često prikazuju kao simbol globalnog jedinstva, one povijesno marginaliziraju najugroženije zajednice u gradovima domaćinima.

Međunarodni olimpijski odbor (IOC) često iznosi velike tvrdnje o svojoj posvećenosti čovječanstvu. Pregledom Olimpijske povelje i vodeće filozofije IOC-a, poznate kao "Olimpizam", teško je ne primijetiti organizacijska obećanja, bez obzira koliko ona bila prazna.

Povelja navodi:
"Cilj olimpizma je staviti sport u službu skladnog razvoja čovječanstva, s ciljem promicanja mirnog društva koje je zabrinuto za očuvanje ljudskog dostojanstva."

Međutim, iznova, Igre dodatno marginaliziraju neke od najugroženijih ljudi u gradovima domaćinima. Za Pariz 2024. rezultati neće biti drukčiji. Narodi svijeta će zatvoriti oči, ignorirati posljedice Igara i slaviti novu generaciju sportaša - ostvarujući olimpijski moto "brže, više, jače" - dok prihvaćaju raseljavanje, gentrifikaciju i netoleranciju.

Raseljavanje ljudi bez domova U travnju su stotine ljudi, uključujući raseljene zajednice, bile prisilno iseljene iz improviziranih skloništa u kampu južno od Pariza. To je samo najnoviji primjer; policija je izvela brojna iseljenja uoči Igara.

Ta iseljenja su jasan primjer kako se Olimpijske igre koriste kao izgovor za raseljavanje marginaliziranih ljudi kako bi se očistila slika grada domaćina prije globalnog spektakla.

Vlasti tvrde da iseljenja nisu povezana s Igrama. Međutim, u srpnju 2023. godine usvojen je novi zakon koji predviđa velike novčane kazne i zatvorske kazne za nelegalno zauzimanje.

Raseljene zajednice suočavaju se s značajnim rizicima za mentalno zdravlje, koji uglavnom proizlaze iz njihovih prethodnih iskustava lažnog progona, rata i prisilnog napuštanja svojih domovina. Produženi proces migracije u europskim zemljama dodatno pogoršava rizik od simptoma i poremećaja mentalnog zdravlja među raseljenim zajednicama.

Istraživanja dodatno pokazuju da faktori poput nestabilnih životnih uvjeta i raskid socijalnih i kulturnih veza dodatno povećavaju ranjivost, povećavajući rizik od simptoma i poremećaja mentalnog zdravlja među raseljenim zajednicama.

Prisiljavanje ljudi da napuste jedina mjesta gdje mogu naći sklonište kako bi se omogućila održavanje događaja poput Olimpijskih igara samo pojačava traumu koju su mnogi već doživjeli.

Zabrana nošenja hidžaba Stav francuske vlade o nošenju hidžaba od strane francuskih muslimanskih sportašica ostaje jedno od najspornijih pitanja oko Olimpijade u Parizu.

U rujnu 2023., francuska ministrica sporta Amelie Oudea-Castera ponovno je naglasila da će francuskim sportašicama biti zabranjeno nošenje hidžaba. To stavlja pod znak pitanja koliko će Igre u Parizu biti inkluzivne.

Ideološki pogled francuske vlade o religijskim simbolima izravno je u sukobu s pravilima IOC-a koji dopuštaju sportašima da izraze svoja religijska uvjerenja, uključujući nošenje religijske odjeće poput hidžaba.

Ured za ljudska prava Ujedinjenih naroda i Amnesty International izjavili su da takve zabrane krše prava muslimanki i njihovu slobodu.

Osim toga, razne muslimanske sportašice poput Diabe Konaté napustile su Francusku ili razmišljaju o odlasku iz zemlje u potrazi za sportskim okruženjima koja poštuju njihova religijska uvjerenja.

Zabrana hidžaba ne samo da krši temeljno pravo muslimanki da slijede svoja religijska uvjerenja, već se i protivi osnovnim načelima jednakosti koje promiču Olimpijske igre.

Zabrana hidžaba također oštro proturječi proklamiranoj predanosti francuske vlade jednakosti kroz sport, učinkovito isključujući muslimanke koje žele nositi hidžab.

Dvostruki standardi zapadnih medija Unatoč jasnim i dokumentiranim primjerima kršenja ljudskih prava povezanih s nadolazećim Olimpijskim igrama u Parizu, većina zapadnih medija i političkih lidera ostala je izrazito šutljiva.

Mnogi zapadni sportaši, komentatori, novinski izvori i političari ranije su kritizirali ljudska prava zemalja poput Azerbajdžana, Rusije, Kine i Katara kada su bili domaćini velikih sportskih događaja. Mnogi su tvrdili da te vlade koriste sportske događaje za pranje svojih dosjea o ljudskim pravima.

Neki su čak pozivali na bojkote i zabrane.

Međutim, takva kritika rijetko je usmjerena prema unutra.

Istraživači su ranije tvrdili da zapadni mediji izvještavaju o kršenjima ljudskih prava na Zapadu s pristranošću koja sugerira da su Zapadnjaci moralno superiorni i zabrinuti, prikazujući probleme kao izolirane, a ne sustavne.

Na primjer, nedavna studija opisuje kako su britanski mediji prikazivali optužbe engleskog kriketaša Azeema Rafiqa za rasizam protiv Yorkshire County Cricket Cluba. Medijska naracija sugerirala je da je britansko društvo svjesno rasizma, prihvaća kritike i spremno je djelovati.

Međutim, isti mediji također su prikazivali Rafiqa kao vanjsku osobu i njegove optužbe kao izolirane incidente.

Nekonzistentno osuđivanje sportwashinga od strane zapadnih medija i ograničena kritika domaćina na Zapadu zamagljuju surovu stvarnost. Ti veliki događaji, bilo da se održavaju u Pekingu ili Los Angelesu, Rio de Janeiru ili Parizu, imaju teške ljudske troškove.

Krajnje je vrijeme da Zapad pogleda u ogledalo. Olimpijske igre 2024. u Parizu neće biti prilika za obnovljene napore prema "društvenoj odgovornosti i poštovanju međunarodno priznatih ljudskih prava". Na mnogo načina, već su neuspjeh u tim aspektima.

Nakon više od 100 godina ponavljanih šteta, možda je vrijeme da se olimpizam preda povijesti. Moramo otvoreno i iskreno govoriti o ovim mega sportskim događajima, identificirati njihova ograničenja i izraziti značajno protivljenje bez obzira na to koja država je domaćin. Ako to znači svijet bez Olimpijskih igara, neka bude tako.

Original:
Umer Hussain
Docent za sportski menadžment, Sveučilište Wilkes
Adam Ali
Docent, Fakultet kineziologije, Sveučilište Western
MacIntosh Ross
Docent, kineziologija, Western University
Shakiba Moghadam
Predavač psihologije na Sveučilištu Solent