Iako se na prvi pogled može činiti kontradiktorno, djeca se ne smiju samo kada su sretna. Znanstvena istraživanja, uključujući i moje vlastito, otkrivaju da smijeh djece ima dublje korijene od samog osjećaja radosti ili veselja.

Smijeh odraslih također je složen fenomen. U jednom prethodnom istraživanju o značenju smijeha kod odraslih osoba, došao sam do zaključka da smijeh predstavlja evolucijski odgovor na situacije koje su zbunjujuće ili neočekivane. Smijeh je snažan signal "sve je u redu" kako za nas same tako i za ljude oko nas, što ukazuje na to da potencijalna opasnost zapravo nije štetna.

Nadalje, moje najnovije istraživanje usmjereno je na proučavanje smijeha kod djece i beba. Utvrdio sam da je smijeh usko povezan s razvojem mozga i osobnosti: djeca se smiju iz različitih razloga u različitim fazama razvoja, dugo prije nego što mogu shvatiti apstraktne koncepte poput igre riječima, poenti šale ili čak jezika.

Evolucijske prednosti smijeha Smijeh proizlazi iz naše sposobnosti da podsvjesno razumijemo i procjenjujemo nesklade u šali ili radnji: to je naš odgovor na trenutačni prijelaz između iznenađenja i rješenja.

Stoga smijeh kod odraslih signalizira prestanak prijetnje ili straha, kako za nas same, tako i za osobe oko nas. To je također razlog zašto se djeca – i mnogi odrasli – smiju na rollercoasterima ili u sličnim situacijama: umjesto da plaču od straha, prelaze od zbunjenosti i terora do rješenja. Smijeh je signal tog prijelaza.

Brojne studije pokazuju da je taj proces mehanizam iza uspješne komedije, posebice fizikalne komedije. Francuski filozof Henri Bergson prvi je predložio i objasnio ovaj mehanizam 1900. godine u kontekstu slapstick komedije: "Element koji izaziva smijeh ... sastoji se od određene mehaničke neelastičnosti, upravo tamo gdje bi se očekivala budna prilagodljivost i živa fleksibilnost ljudskog bića."

Beba uči kako se smijati Smijeh se počinje javljati ubrzo nakon rođenja. Bebe uče smijati se jer žele imitirati svoje roditelje i dobiti njihovo odobrenje. To je način na koji bebe u početku uče sve: kroz imitaciju i primanje odobrenja od odraslih koji ih okružuju.

No kako rastu, bebe izlaze iz simbioze s roditeljima koja karakterizira prve mjesece života. Uče razlikovati vlastitu osobu od roditelja i svijeta oko sebe. Jednom kada počnu djelovati autonomno – od 2. do 5. godine – počinju po prvi put osjećati novu senzaciju: neke stvari mogu se činiti hladnima, čudnima ili neumjesnima, što ih šokira, zbunjuje i fascinira.

Upravo ovdje nastupa smijeh: nakon trenutka oklijevanja, shvaćaju da ono što se činilo zastrašujućim ili neočekivanim zapravo nije štetno.

Na primjer, dijete se smije kada vidi oca s lažnim nosom klauna. Zašto? Jer na djelić sekunde osjetilo je nelagodu: taj nos nije "pravi" nos. Kada shvate da je to samo tatin štos, smiruju se i smiju. Također se mogu smijati kada im stariji brat napravi smiješno lice, a proces je isti: začuđenost, uvjeravanje, smijeh.

Shvaćanje logike omogućava djeci razumijevanje šala Od 5. ili 6. godine nadalje, djeca uče baratati apstraktnim konceptima, što znači da mogu shvatiti i "skužiti" šale. To se događa kada prevladaju raniju fazu egocentrizma, koja im otežava razumijevanje tuđeg razmišljanja.

U ovoj fazi, smijeh se javlja s istim kriterijima kao kod odraslih, to jest, da ne odobravaju ono što smatraju hladnim i lažnim, ne samo kod drugih ljudi, već i u procesima razmišljanja. Ovaj mentalni proces temelj je dobre poente šale: neusklađenost, iznenađenje i rješenje.

Ove tri faze razvoja smijeha – imitacija i odobrenje, začuđenost, neodobravanje – dobri su pokazatelji mentalnog rasta i razvoja djeteta.

Smijeh roditelja može pomoći razvoju beba Smijeh roditelja, kao i smijeh beba, važan je za razvoj, ali zašto roditelji instinktivno se smiju svojim bebama? Lako je razumjeti da majka ili otac radosno se smješkaju svojoj bebi, ali smijeh je kompleksniji.

Gledajući svoje dijete, roditelj ne može izbjeći trenutak zbunjenosti: bebe su po prirodi čudne jer nalikuju odraslima, ali ne govore ili se ne ponašaju kao jedna. Ovaj trenutačni trenutak začuđenosti traje djelić sekunde prije nego što bude odmah prevladan: to je samo njihova voljena beba!

To bi trebalo potaknuti sve roditelje da se upuste u smijeh s njihovim bebama, da se ne osjećaju samosvjesno ili uplašeno, te da budu njihovi "suputnici u smijehu". Takve interakcije mogu poboljšati ponašanje i dobrobit beba – smijeh je dokazani saveznik našeg imunološkog sustava – i pomoći im razviti prirodan, zdrav odnos prema ovom složenom ljudskom odgovoru.