7. lipnja 2024. godine imali smo čast razgovarati sa Slatkim, vlasnikom slastičarnice Plavi 9, gospodinom Emirom Imerijem. Tijekom ovog intervjua, Emir nam je otvorio vrata svoje obiteljske priče koja seže više od pola stoljeća unazad te podijelio s nama svoja iskustva i izazove vođenja slastičarnice koja je postala simbol Karlobaga i draga uspomena svih koji su odrasli na ovom djeliću naše prekrasne obale.
Emir je ispričao kako je njegov otac, zajedno sa stricem, započeo ovu slatku avanturu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Obitelj Imeri uspjela je održati visoku razinu usluge i kvalitete kroz generacije, unatoč izazovima poput rata i promjena u turističkoj industriji. Plavi 9 je mjesto gdje su se mnogi Karlobažani i turisti vraćali zbog nezaboravnih okusa sladoleda, kolača i bureka.
U intervjuu Emir otkriva kako je uspio održati poslovanje čak i tijekom ratnih godina te kako se nosio s padom turizma nakon ukidanja trajekta. Također, govori o svojoj predanosti obiteljskom poslu, o kontinuiranoj inovaciji i prilagodbi novim trendovima u slastičarstvu. Slastičarnica Plavi 9 ostaje jedini ugostiteljski objekt obitelji Imeri, no uvijek su otvoreni za nove ideje i mogućnosti širenja ponude.
Ovaj razgovor pruža dubok uvid u radnu etiku, upornost i ljubav prema tradiciji koja obilježava Plavi 9, a Emir Imeri sa smiješkom i ponosom prenosi priče koje su obilježile njihovu dugogodišnju prisutnost u Karlobagu.
Možete li nam reći malo više o povijesti vaše obitelji i kako je sve počelo s Plavi 9?
Plavi 9 je započeo s poslom. Prvo je bio na lokaciji gdje su četiri sestre prije, recimo, 1970. godine, 1968. ili 1969. godine, a onda su 1972. uzeli ovu lokaciju. To su preuzeli tata i stric, zajedno su radili. Tako je to počelo. Oni su bili jako dobri s ljudima, uslužni. Uvijek je bila važna usluga i kvaliteta, i tako se to nastavilo generacijama do 1994. godine. Onda je stric umro, a tata je nastavio voditi posao. Od 1994. godine sam se pridružio tati, i svake godine se nešto promijenilo, nešto dodalo, tako da smo sada dostigli onaj maksimum što se može postići.
Mislite da nema više širenja?
Može, uvijek može. Mi ne ostajemo na tome, uvijek dodajemo nešto novo, uvijek idemo dalje s vremenom.
Ovo vam je jedini ugostiteljski objekt ovdje?
Da, to je jedini ugostiteljski objekt.
Kako je bilo poslovati u ratnim godinama?
U ratnim godinama poslovali smo samo s ljudima koji su bili u Karlobagu i možda s nekim tko je došao i imao kuću u Karlobagu, ali objekt je radio. Nikada nije bio zatvoren za vrijeme rata i uvijek smo, kad su trebali nešto za gore u ratištu, pomagali koliko god smo mogli. U to vrijeme je bio problem jer brašno i ulje nisu bili dostupni, pa smo uvijek pomagali koliko smo mogli s onim zalihama koje smo imali za vrijeme rata.
Osjetila se razlika od kada se maknuo trajekt iz Karlobaga?
Da, razlika je velika. Turizam je pao za 100%, baš je pao, nema više te gužve. Prije, kad sam bio dijete, uvijek je bilo ljudi, četvrti, peti mjesec, deseti mjesec je bilo ljudi, radilo se. A kad su maknuli trajekt, mi počnemo raditi negdje 18. lipnja, već počinje nešto malo ljudi dolaziti, sezona počinje 18. srpnja, 20. srpnja i traje do 15. kolovoza. Prva kiša što padne u Karlobagu potjera turiste, najkasnije do 22. kolovoza. Uvijek u to vrijeme padne kiša i prva kiša označi kraj sezone. Nakon toga, mi ostajemo još u rujnu. Imamo naše stalne goste koji dolaze, nema ih puno, ali nećemo ni to izgubiti. Oni dolaze većinom kad dođu u Karlobag, mi ih uvijek dočekujemo. Ti gosti dolaze već 20, 30 i više godina.
Bio je jedan gospodin iz Poljske koji je razmišljao da ove godine, nakon 8 godina, neće ići u Karlobag, pa je pričao sa ženom: "Ako idemo na drugo mjesto, nema tko s nama pričati, nema tko onaj trik sa sladoledom napraviti," i onda se predomisle i odluče vratiti u Karlobag. Tako se vraćaju svake godine, i to nisu jedini, imamo puno stalnih gostiju. Rujan je mjesec kada radim, dolaze stariji ljudi koji su navikli doći. To je recimo desetak obitelji, muž i žena, koji dolaze u rujnu, i to traje do najkasnije 18. ili 20. rujna. Nakon toga, više nema ljudi u Karlobagu osim vikendom, kada dolaze ljudi iz Gospića. Puno njih dođe, koliko može, navrate na sladoled, kavu, i to je sve.
Znači ne radite cijelu godinu?
Ne, Karlobag ima negdje oko petsto i nešto stanovnika. Preko ljeta bude više, znaš, preko ljeta bude više stanovnika. Od tih 500, ne znam koliko ih je još ostalo, znači, opet su cijene skupe, ali ne možeš dopustiti da radiš kroz cijelu godinu. Bar trebaš imati nekoga da dođe, da možeš pokriti troškove, a to ne možemo mi pokriti. Peti mjesec, kad otvorimo, dolaze turisti, nemaju gdje ići. Mi u petom mjesecu radimo skoro na nuli, ali to je ostala tradicija. Peti i rujan mjesec radi se do kraja i to je to.
Koji je vaš najdraži trenutak ili sjećanje povezano sa slastičarstvom?
Ma, uvijek tu imaš dobra sjećanja. Uvijek ti tu dolaze dragi ljudi, uvijek ti dolaze poznati ljudi i većina ovih koji su poznati dolaze tu jer imaju svoj mir. Znači, oni ne vole da netko ima posebnu uslugu za njih. Kad dođu tu, žele svoju privatnost. Uslužiš ih, dobiju to što žele, dobiju kvalitetu i nemaju posla s drugim ljudima. Nitko im neće prilaziti stolu, nitko se neće slikati s njima. Usluga je ista i za poznate ljude i za ostale ljude, tu se ne dijeli. Nije bitno, ako je došao Nijemac, on će možda ostaviti nešto novca, ne! Kako je došao gost, tako se i posluži. To je uvijek tako. Kada mi dođu raditi tokom sezone iz Gospića, godinama se vraćaju uvijek i to im je prvo što nauče: "Ne smiješ dijeliti goste." Nije bitno, došao domaći ili stranac, svi su isti. Znači, ista usluga, ne može biti da će ovaj dobiti više jer je stranac pa će nešto ostaviti. Ne! Ista usluga.
Što kažete na to da stariji ljudi koji ovdje dolaze, recimo već 30 godina, kažu za vas da ste vi stup Karlobaga?
Da, stup smo Karlobaga jer svaki gost u Karlobagu, većina ljudi koji dolaze godinama, oni dolaze tu i to je bilo kroz generacije. Imamo domaće ljude, imamo ljude iz Zagreba, iz Rijeke, iz svakog mjesta, i oni su tu odrasli. Kroz vrijeme su morali odseliti zbog posla. Mladi su otišli, ali se sada vraćaju nakon 30-40 godina. Prvo što imaju u sjećanju je Plavi 9 i sjećaju se sladoleda, krempite, baklave, šampite i bureka. Osim toga, kažu: "Mi smo tu jeli, sjećaš se..."
Kako to da ste se odlučili nastaviti obiteljsku tradiciju i preuzeti vođenje slastičarnice?
Počeo sam raditi s tatom, povukao me u ugostiteljstvo. Prije toga sam radio u ugostiteljstvu, onda sam došao tu i odradio sezonu, pa još jednu sezonu, i onda sam išao jednu sezonu odraditi na drugom mjestu. Čovjek kad radi, nauči se u Karlobagu, ali ne možeš u Karlobagu naučiti nešto novo. Uvijek trebaš otići na neko mjesto na mjesec dana da vidiš kako se tamo radi i kakav je sustav poslovanja. Kad idem negdje, uvijek se raspitujem kako se radi, što se radi i kako to ide. Uvijek imam neke novosti kad se vratim, uvijek se nešto novo događa da ne ostane isto. Onda mi je to ostala tradicija od tate. Naučio sam od tate kako se ponašati s gostima, kako pričati s gostima i kako privući goste.
Jako pametan odgovor! Čisto malo da skrenem s teme.
Što više idete na druga mjesta koja se bave sličnim poslom ne samo da naučite što je dobro, nego naučite i ono što ne smijete raditi, odnosno ono što je loše? A to u poslu jako puno koristi.
Da, putujem puno. Gdje god idem, pogledam nešto i vidim kako konobar radi, kako poslužuje, i dobro se vidi, i loše se vidi. Ali loše kod mene ne može, jer ja uvijek budem tu, na ovom dijelu. Budem i na terasi, budem i na vitrini. Kada ide narudžba vani, vidim tu narudžbu i ne mogu dopustiti da nešto fali. Ako nešto fali, kažem: "OK, vrati tu narudžbu, napravit ćeš drugu, a ovo drugo možeš odnijeti i ispričati se. Gospodo, stiže i taj drugi dio narudžbe." To mi nikad ne izađe, nema šanse da izađe. Svaki gost kad dođe prvi put, većinom sam tu cijelo vrijeme, ja dočekujem, ja uvijek pričam s gostom, znati pitam ga odakle je. Da bi pričao s nekim gostom, moraš nešto znati o mjestu gdje on živi, i uvijek malo šetam, malo pogledam neka mjesta. Ne mogu biti na svakom mjestu gdje on živi, pa si nađemo neku zajedničku temu. Gdje sam ja bio, što sam vidio, i kad pričaš s njim, njemu je to ugodno. Kod nas kad dođe gost, nije materijalista, uzmeš novce i doviđenja. Nego pričaš s njim, on uvijek kaže, nekoliko naših, njemu uvijek nešto treba i ti ga uputiš. Uvijek ga uputiš. U Karlobagu je bila turistička zajednica, a druga lokacija sam ja. Kad god dođe, ako nije u turističkoj, dođe tu. Većina ljudi su to naučili. Ako nešto nisu mogli, ili je zatvorena turistička zajednica, dođu tu i pitaju mene. To rade i stranci i domaći ljudi. Ako treba neka informacija, uvijek se pomogne koliko se može.
Koji su bili vaši najveći izazovi s kojima ste se susretali tijekom vođenja slastičarnice?
Izazovi su zakoni, uvijek se mijenjaju. Toliko se zakona mijenja da ne možeš sve popratiti. Danas smo tu, sutra se nešto mijenja i nemaš informaciju, neku stranicu. Problem je kad vodiš ovaj posao, kad si uvučen u posao i paziš koliko je maksimum. Znaš neke zakone, ali neki zakoni se mijenjaju. Dok to dođe, dok to naučiš, da to saznaš, nitko od ljudi ti neće doći i reći. Kaznili su nekoga negdje i onda on kaže dobio sam kaznu zbog toga i ja se čudim kako zbog toga. Onda opet pogledaš zakon, što se promijenilo, što se događa, i pokušavaš se pridržavati pravila, ali toliko se mijenja da ne možeš stići. Nešto se uvijek mijenja, ali ok. Kad dođe inspekcija, bilo tko kad dođe, uvijek nešto pomogne, nešto ti kaže: "Ovo se nešto ove godine mijenjalo, ovako, ovako." Pa dobiješ neko vrijeme da to promijeniš, ali većinom se malo toga dogodi da se nešto zamijeni, da su rekli napraviš to, a nisi napravio.
Znači osim zakona ne biste rekli da imate neke druge izazove u poslovanju?
Ne, samo se moraš stalno prilagođavati promjenama. Dok saznaš što se promijenilo, to traje neko vrijeme. Često ne možemo ni čitati sve zakone, koliko se mijenjaju. Obrtnička komora ima svoju stranicu gdje to mogu pročitati, ali promjene su tako česte i broj zakona tako velik da ih ne možeš sve pratiti.
Ovo nisam zapisao, ovo mi je sada palo na pamet. Osjetite li razliku među gostima koji su bili, ajmo reći, istog godišta prije dvadeset godina i ovih koji su danas? Generacijsku neku razliku?
Za domaće goste nema razlike, skoro nikakve razlike. Onaj tko voli neki kolač tu pojesti, on će uvijek doći i pojesti ga. On zna što će pojesti i dođe. Razlika je možda u tome što ni gost ni obrtnici nisu krivi za poskupljenje cijena, svi kažu da smo podigli cijene, ali to nije istina. Nabava robe je poskupila 100%. Primjerice, paste za sladoled koje sam prije tri godine plaćao dvije tisuće kuna, sada plaćam 680 eura. Prošle godine cijena sladoleda bila je 1,50 eura, a kada sve zbrojiš, cijene su se udvostručile. Nije do nas, mi ne dižemo cijene, barem u Karlobagu, gdje imamo najjeftinije cijene. No, moraš negdje postaviti granicu.
Prije 3-4 godine nismo bili u sustavu PDV-a, pa smo imali jako niske cijene. Kada uđeš u sustav PDV-a, sve ide 25% gore. Granica PDV-a ostala je ista, ali artikli su poskupjeli. Kuglica sladoleda bila je 7 kuna, danas je 14 ili skoro 15 kuna. Promet se udvostručio, ali i nabava je tri puta skuplja. Kada se promet udvostruči, onda si u PDV-u, što nije dobro. Moraš malo podići cijene da bi nešto zaradio, barem plaću.
Koji su vaši planovi za budućnost slastičarnice Plavi 9?
Naši planovi su uvijek isti, da usavršimo sve više i više. Već 4-5 godina smo uveli neke nove tortice i usavršili ih. Sada imamo planove za još neke druge kolače koje sam vidio u Pragu. Tamo ima slastičarnica koja radi te kolače, to su neki baš jako lijepi kolači s posebnim ukusom i teksturom, i htjeli bismo ih uvesti u našu slastičarnu. To je malo komplicirano zbog temperature u Karlobagu jer je tu temperatura visoka, a kolače koje radimo, te tortice, trebaju biti na oko 15 stupnjeva. Mjesto gdje radimo te kolače je jedna kuhinja i u toj kuhinji je malo komplicirano to odraditi. Kako sam vidio kod njih, oni imaju posebnu prostoriju s niskom temperaturom gdje imaju vremena dekorirati kolač. To su jako lijepi i ukusni kolači. Moraš ih razviti, neku kremu, čokoladu i sve to...
Što mislite koji će biti najveći izazovi i prilike za Plavi 9 u narednim godinama?
Izazove ne vidim, uvijek sam s vremenom. Uvijek imam nešto novo. Što se prilika tiče, nadam se da će biti više ljudi. U ovo vrijeme se malo preuredilo na plaži, šetnici, pa će biti još neki most tamo, čuo sam da se radi i plaža oko hotela. Radi se na tome da se privuče više gostiju u Karlobag. Tako da je to prilika da se nešto više zarađuje.
Koji je po vašem mišljenju najbolji burek koji nudite i što ga čini posebnim?
Najbolji burek je sa sirom, to nudimo i to ljudi obožavaju. Inače radimo sir i jabuka. Nekada radim sebi sa šampinjonima, to je za neke prijatelje kad dođu. Ali sa sirom, ono što ga čini dobrim je sir. Sir nam je vrhunski. Dolazi nam svaki drugi dan iz Zadra, nećemo reći iz koje sirane da im ne pravimo reklamu. Brašno i sir. Tata ga zna napraviti i ja mu uvijek pomažem.
Kako to da nemate burek s mesom?
Za meso bi trebali imati posebnu prostoriju za pravljenje s mesom. Kao slastičarna sve drugo možemo, samo da nije s mesom.
Kako komentirate cijene primjerice kuglice sladoleda na obali i kako svoju cijenu uspoređujete s drugim cijenama?
Ja mislim da je dva eura korektna cijena. Sve je to do kvalitete. Imaš puno vrsta tih sladoleda. Imaš neke posebne vrste sladoleda i normalno da meni nije problem, ono što jedem, znam što plaćam. Mi držimo cijene tu za ljude koje imamo, znači kvaliteta je u granicama. Neću reći da ne može bolje, može i bolje. Sa tom cijenom imamo taj sladoled. Ima i onih što imaju jeftinije, može i jeftinije, ali to već gubi na kvaliteti. A može biti i skuplje!
Kako vi vidite Karlobag kao turističko središte?
Kako je počelo, bit će dobro za turističko središte jer imamo najljepše more, najčistije more, najbolji zrak. Znači, sve što treba. Kako se počelo preuređivati, bit će sve bolje. Ajmo reći, za nekih 6-10 godina to će biti baš top lokacija.
Koji bi bio vaš prijedlog da Karlobag postane cjelogodišnja destinacija?
To je malo komplicirano. OK, imamo more tu, ali imamo problem s burom. Kada počne bura, zna blokirati dva, tri, pa i pet dana. To toliko blokira da ne možeš ni van izaći. Fale nam gosti koji vole buru da bi ih bilo kroz cijelu godinu. Preko zime tu nemaš neku ponudu jer su vremenski uvjeti takvi da ne možeš imati goste preko zime.
Mislite li da baš fali Velebno?
OK, Velebno je tu, ali opet je ograničeno. Kada gosti dođu, žele se šetati. Ovdje ima jako lijepih staza, jako dobrih staza i oni će otići na njih. Imamo HGSS, svaka čast, ali kad počne bura ili oluja sa snijegom, to zna trajati par dana. Svaki gost kad dođe, što može raditi u Velebnom ili u Karlobagu dva dana zatvoren? Imamo sve uvjete, samo nam je vrijeme malo zeznuto. Ako je dobro vrijeme, uvijek bi imali te staze i ljudi bi odlazili na njih. Imamo sve i za preko zime, ali problem je kada počne jaka bura sa snijegom, onda je gotovo.
Znači fale sadržaji u zatvorenom?
Da, sadržaji u zatvorenom, to nemamo. Ali čuo sam da će biti neka kuglana. Imaju sada i teretanu, pa mogu preko zime ići u teretanu.
Kreirano: utorak, 11. lipnja, 2024.
Napomena za naše čitatelje:
Portal Karlobag.eu pruža informacije o dnevnim događanjima i temama bitnim za našu zajednicu. Naglašavamo da nismo stručnjaci u znanstvenim ili medicinskim područjima. Sve objavljene informacije služe isključivo za informativne svrhe.
Molimo vas da informacije s našeg portala ne smatrate potpuno točnima i uvijek se savjetujte s vlastitim liječnikom ili stručnom osobom prije donošenja odluka temeljenih na tim informacijama.
Naš tim se trudi pružiti vam ažurne i relevantne informacije, a sve sadržaje objavljujemo s velikom predanošću.
Pozivamo vas da podijelite svoje priče iz Karlobaga s nama!
Vaše iskustvo i priče o ovom prekrasnom mjestu su dragocjene i željeli bismo ih čuti.
Slobodno nam ih šaljite na adresu karlobag@karlobag.eu.
Vaše priče će doprinijeti bogatoj kulturnoj baštini našeg Karlobaga.
Hvala vam što ćete s nama podijeliti svoje uspomene!