Naši preci iz 16. stoljeća konzumirali su znatno veće količine piva nego što to čine suvremeni Irci. Ovo istraživanje nastoji razotkriti razloge te konzumacije i karakteristike piva koje su pili.

Projekt je financiran od strane Europskog istraživačkog vijeća, a uključivalo je rekreiranje i analizu piva koje se posljednji put proizvodilo u dvorcu u Dublinu 1574. godine. U ovom jedinstvenom interdisciplinarnom istraživanju kombinirani su zanat, mikrobiologija, pivarska znanost, arheologija i povijest, čineći ga najobuhvatnijim istraživanjem povijesnog piva koje je ikada provedeno. Evo pet zanimljivih otkrića.

Ljudi nisu pili pivo jer je voda bila nezdrava Često se pretpostavlja da su ljudi pili pivo umjesto vode zbog nedostatka pristupa čistoj vodi. Međutim, ovo nije točno iz više razloga, a jedan od najvažnijih je činjenica da su pivari za proizvodnju kvalitetnog piva trebali stalni izvor svježe vode.
Voda je u to vrijeme smatrana manje zdravom, ali ne zbog razumijevanja mikrobnog onečišćenja. Prema sustavu medicine i liječenja koji se tada koristio, galenskom humorizmu, voda je bila "hladno" piće koje je utjecalo na probavu, uzrokujući promjene i nadutost. Nasuprot tome, pivo je bilo "toplo i utješno", balansiralo "humore" i gasilo žeđ.

Pivo kao plaća za rad Pivo se često koristilo kao lijek, miješano s neobičnim sastojcima. Liječenje stanja poput proljeva ili mokrenja u krevet, na primjer, zahtijevalo je mrvljeni kopitar kozlića ili naribani penis jelena koji se uzimao uz piće piva.
Radnici su konzumirali pivo na radnom mjestu, primajući ga često kao dio svoje plaće. Količine su bile iznenađujuće. Na primjer, u katedrali Christchurch u Dublinu, zidari su dobivali do 15 pinti piva dnevno tijekom obavljanja teških radova.

Uobičajenija količina piva koju su konzumirali radnici iznosila je od pet do deset pinti, kao što je to bio slučaj u dvorcu u Dublinu. Tamo su sluge unosile do 2700 kalorija dnevno samo iz piva, čiji su troškovi premašivali ono što je kućanstvo trošilo na kruh.

Sastojci piva su se razlikovali Pivo 16. stoljeća bi na mnoge načine bilo prepoznatljivo i danas. Osnovni sastojci bili su slad (napravljen od ječma ili zobi, ovisno o regiji), voda, kvasac i hmelj.
Dodavanje hmelja, nizozemska inovacija, proširilo se Europom u tom razdoblju. To je rezultiralo pićem koje duže traje, ubrzavajući razvoj pivarske industrije kakvu danas poznajemo.

Ipak, postoje razlike između premodernog i modernog piva, a te razlike se prvenstveno odnose na prirodu sastojaka. Prije četiri stoljeća, žitarice su se uzgajale kao autohtone sorte.

Autohtona sorta ima širok raspon karakteristika koje se razlikuju od standardiziranih modernih varijeteta, prilagođenih regionalnoj klimi, tlima i reljefu. Smanjenje uzgoja ovih autohtonih sorti značilo je da je nabava baštinskih sastojaka bila izazov.

Vrsta ječma koju smo odabrali bila je bere. To je jedini autohtoni ječam koji se još uvijek komercijalno uzgaja, zahvaljujući naporima agronoma i farmera na Orkneyskim otocima u Škotskoj.

Eksperiment je predstavljao jedinstvenu priliku za ispitivanje značaja ovih varijeteta za okus i kvalitetu pića u prošlosti te koristi od očuvanja baštinskih usjeva za buduće generacije.

Proizvodnja piva zahtijevala je vještine koje su danas rijetke Industrijsko pivarstvo danas proizvodi isto pivo svaki put. Pivarenje u prošlosti, s jednostavnijom opremom i u otvorenijem okruženju, bilo je puno zahtjevnije. Pivari su bili duboko usklađeni s uvjetima rada i nisu imali moderne uređaje poput termometara.

Koristili su svoje osjetilne sposobnosti i znanje kako bi vršili prilagodbe tijekom rada. Kako je projektni tim naučio na teži način, male pogreške mogle su biti katastrofalne, rezultirajući pokvarenim pivom i slučajno napravljenom kašom.

Rekreacija tehnologije iz prošlosti također je istaknula šire zanatske vještine poput bačvarstva (izrade bačava), pletenja košara, stolarstva i bakrenog obrta, koje su bile potrebne za izradu svih potrebnih alata za proizvodnju pinta. Poput baštinskih usjeva, ove vještine su u zabrinjavajućem opadanju.

Naše fermentacijske bačve od hrasta i kazani za kuhanje (posuda koja se koristi u pivarstvu) izradio je Les Skinner, tada jedan od posljednja dva majstora bačvara u Engleskoj, koji je od tada otišao u mirovinu. Morali smo putovati sve do Portugala kako bismo pronašli bakrorezače koji bi mogli izraditi veliki samostojeći kotao.

Čak je i svakodnevno pivo bilo jako Jedna od dugotrajnih zabluda je da su ljudi u 16. stoljeću mogli piti toliko jer je njihovo pivo bilo relativno slabo. Na temelju malo dokaza pretpostavlja se da je pivo s oko 2% alkohola po volumenu (abv) bilo najčešće piće radničke klase. Međutim, znamo da su radnici, kao i liječnici, pisci dijetetskih savjeta i državni dužnosnici, široko odbacivali takvo „slabo pivo“, smatrajući ga opasnim za zdravlje.
Naš eksperiment pokazao je da je tipično pivo umjerene jačine zapravo moglo imati oko 5% abv, što je usporedivo s modernim lagerom. To znači da su ljudi mogli biti izrazito pijani samo od onoga što su pili uz rad. Nije iznenađujuće što su bili glasni i česti pozivi za umjerenost u pijenju.

Ti pozivi su, međutim, često dolazili od istih ljudi koji su svojim radnicima obilato davali pivo. To sugerira da je kontekst u kojem su ljudi pili bio vrlo važan. Ako je bilo prihvatljivo, pa čak i očekivano, popiti jednu ili dvije pinte za doručak i večeru, mnogo više u seljačkoj pivnici smatralo se problematičnijim.

Original:
Susan Flavin
Izvanredni profesor povijesti na Trinity Collegeu u Dublinu
Charlie Taverner
Istraživač, povijest, Trinity College Dublin